Postapokaliptičan, somnabulističan svijet. Nitko nikog ne čuje i zapravo ne sluša, vlada nedostatak konverzacije, jer kad netko rijetko i progovori, zaglušuju ih strojevi, iritantni zvuci vlakova, govori se sam sa sobom, s mrtvima, ili preko telefona, dijalozi započinju ali se ne dovršavaju, jedno drugom se upada u riječ, prekidaju se već započete rečenice, jedan govori jedno a drugi, isprekidano, nešto posve drugo i zbližavanja nema, izolacija je konstanta. Ljudi su osuđeni na beznađe i neprirodne zvukove svake vrste, štomladi muškarac pokušava nadići slušanjem prirodnih zvukova zabilježenih na magnetofonskim vrpcama. Kad mu u život uđe mlada žena s kojom se zbližava, nesvjestan je da je ona majka dječaka kojeg je prije nekog vremena nehotice usmrtio automobilom i da mu se došla osvetiti.
Neobičan i u hrvatskoj kinematografiji unikatan atmosferičan art-naslov, besprijekornog vizualnog senzibiliteta (fascinantna kamera Mirka Pivčevića, yamamotovski intrigantna, prozračno-minimalistična kostimografija Ane Savić Gecan, iznimna scenografija Velimira Domitrovića) složen poput kriptogramske slagalice, no kojem se kao mana uglavnom spočitava činjenica da scene – iako nesporno prekrasni, ipak disparatni prizori, ne tvore koherentno povezanu cjelinu, baš kao i činjenica da je riječ o pretencioznom preispitivanju metafizičkih zbivanja kroz kadrove nakrcane eksplicitnim simbolizmom.
FESTIVALI I NAGRADE
Film je na festivalu u Puli nagrađen Zlatnim arenama za fotografiju i kostimografiju te posebnom Zlatnom arenom za režiju.
