Šezdesetogodišnji slikar Felix naoružan dolazi u bolničku čekaonicu po svoj nalaz, s predosjećajem da ima rak. U čekaonici djevojka svira čelo. Djevojka s čelom i nekoliko staraca postaju Felixova publika, koji čekajući priča o svom životu. Nalaz pokazuje da je zdrav. No, Felix će ipak upotrijebiti pištolj. Jer, on se ne boji smrti nego – života.
Četvrti dugometražni igrani film slikara i produktivnog scenografa u čijim ranijim djelima (Pont Neuf, 1997; Zavaravanje, 1998, i Dubrovački suton, 1999) do izražaja dolazi autorova rafinirana vizualnost i atmosferičnost no dramaturške slabosti kvare konačni dojam. Crveno i crno niskobudžetni je film (nakon odbijanja u Puli prikazan na DHF), koji pokušava progovarati i komentirati sve i svašta; evocirati Krležina Latinovicza, čak bezbolno zadirati u nadrealno – no Senečić nije Jarmusch te konačni rezultat više sliči neuspjeloj stand–up monodrami s retrospektivnim flashbackovima negoli suvislom cjelovečernjem ostvaraju.
